srijeda, 26.10.2005.

ljepotice ...

Nas tri prijateljice .. uvijek skupa, makar u mislima i srcu (ma kako patetično zvučalo, oni koji imaju takve prijatelje, točno znaju o čemu pričam, o jednoj drugoj dimenziji koja ne poznaje tričarije kao što su prostor i vrijeme), ako ne već i fizički blizu … kad me pitaju kako se mi znamo, mogu samo slegnuti ramenima i reći «Čudne priče, ma sudbina» ..

na prvi pogled nespojive i prostorom i mjestom i vremenom, zanimaju nas različite stvari, slušamo različite vrste muzike, nikad se nismo zaljubile u istog frajera, pijemo različita pića i kad se konačno sretnemo redovno se posvađamo gdje jesti i koji film gledati .. različite, a opet toliko iste jer vjerujemo u iste stvari, prepoznajemo tračak svjetla, nemir u kutku oka, prividni mir skitnica … Internet nam omogućava da budemo blizu, nalazimo se na msn-u, blogu, na forumima i zahvaljujući tome sve imamo «kodna» imena, nickove koje smo si međusobno dale, naizgled slučajno, ali sad kad razmislim vidim da je podsvjest očito radila, jer nas (i pre)dobro opisuju i sad nam vijede više nego vlastita imena .. kad razmišljam o njima, tako ih zovem u mislima …
Gledala sam naše slike danas…

sunčica (a.k.a. Sonny Lee) .. divlje kose tamna oka dva … kad je tek upoznate prvi dojam je da ta nije u životu imala nijednu brigu, da je uvijek sve dobijala na srebrnom pladnju i da bi joj najveći problem bio ako ogrebe lakiranu cipelicu. Kad saznaš kroz šta je u životu prošla, bolest, neimaštinu, gubitak dragih ljudi, a da nije klonula duhom, preostaje jedino divljenje … mali bubnjar na čelu vojske, žena koju nikad nisam vidjela obeshrabrenu i mada ima i ona svojih žutih minuta ali pesimizam za nju nikad nije opcija .. … široka slavenska duša koja ne poznaje granice, prepreke, za koju riječ nemoguće jednostavno ne postoji … tako je i dobila taj nadimak, zbog topline koju u sebi nosi, jer podsjeća na vedrinu ljetnog dana, sunce u kosi, bezbrižni smijeh … poslije ga je anglizirala, bunila se da hoće i ona dva imena (od toga barem jedno s -y), pa nije ni ona zadnja štraca da ima samo jedno i to još sa č, ko pravi Balkanac .. pa joj je Ingrid Alexandra smislila ovo novo i sad je sva presretna ..

Ingrid Aleksandra (a.k.a. Alex) .. dama na dvorcu kenjkave princeze .. rođena da živi u Skandinaviji (tako je i dobila nick), gdje je sve fino i uredno, plaćaju se porezi, niko ne baca papire po cesti ... vjeruje u ljude, uvijek i do kraja ... spašava nas kad smo dekintirane, kuha juhe kad smo bolesne, tješi kad plačemo .. jednom mi je spasila život, doslovno ... ali o tome drugi put ...

I ja, Marija Magdalena bitanga i princeza … dadoše mi nadimak jer poučena svojim životom i ljudskom dvoličnosti uvijek govorim .. pazite kad bacate kamenje jer .. koji je bez grijeha neka baci kamen prvi .. a svi smo mi krvavi ispod kože, svi smo grešni na svoj način, pa hajde da se onda ne pravimo savršeni .. rado bih se furala da je nadimak došao zato jer sličim na Monicu Belluci ali .. a ovaj drugi .. jedan me buntovnik nazva princezom, a Alex je, jednom kad je pobjesnila na mene (sorry, oprosti, stvarno nisam htjela i još me grize savjest radi toga L) dodala još i kenjkava .. tako da me sad, u trenucima kad me posebno vole, zovu kenjkava princeza .. uglavnom .. ne bacajte kamenje olako ..

Pomislim ponekad … prijateljice moje …. moje koke, mačke, prije, frendice … toliko njih ima u meni i toliko mene u njima .. i toliko sam sretna što ih imam …

Azurno nebo, čekamo zoru
pet- sest mladih golubica
nasmijesena su im lica i poslje mnogo godina
u mome srcu draga slicica.

Zajedno smo momke gledale
zajedno po rivi setale
pravile se da smo vazne ma da smo pametne i snazne
sanjale smo zemlje daleke...


Hej ljepotice moje prijateljice
...

Djevojcice zene postale
a neke su se vec i udale
ja jos cekam azurne zore, a ja jos zelim preplivati more
ja jos sanjam zemlje daleke...


- 23:48 - slušam .... (3) - papir.... - #

petak, 27.05.2005.

O jednoj mladosti ...

Ponovni susret s Gradom kojeg je ostavila u dimu, plamenu i kaosu kojih desetak godina ranije prošao je lakše nego što je očekivala. Baš onako kako su joj pričali, grad se nekako izmigoljio, pronašao svoj put među granatama, srušenim zgradama, uplakanim izbjeglicama i nastavio dalje, skrpan, ali (za one koji ga ne poznavaše neočekivano, a za ostale potpuno očekivano) žilav. Istina, nije više bio isti, nestala su neka poznata lica, a zamijenila su ih druga, gledala je nove klince iza tamnih stakala svojih sunčanih naočara, bilo joj je drago da su djevojke sređene i lijepe, momci zgodni, visoki, čvrsti i (znala je, prividno ;)) cool. Izlazilo se na druga mjesta, novi butici su bili in, pa čak je i govor (za kojeg je, ako je vjerovati legendi, sam veliki Gavella kazao kako je najčistiji hrvatski jezik koji se igdje govori), začinjen prepoznatljivim rastegnutim slengom punim turcizama, bio nekako neodređeno drugačiji.

Znala je ipak da stvari neće ići tako lako, znala je i zašto se vratila i da nikad neće biti ista ona stara dok ne prođe Ulicom (nazvanom po njenim duhovitim sugrađanima), zbog koje bi se budila kad bi je viđala u snovima; da nikad neće spojiti dvije razdvojene polutke sebe dok svojim korakom ne spoji dvije polutke Grada. Ma šta joj rekli, ma koliko je uvjeravali da je njezin život negdje drugo, da je i ona drugačija sada nego onda kad je otišla i da se promijenilo sve, znala je da će to znati tek kad se suoči s Njim. Znala je da je bio u pravu kad joj je rekao da ide nakon što joj je granata raznijela dio stana, znala je već onda da laže kad joj je rekao da eto i njega brzo. Znala je i da se meci rukama ne zaustavljaju, da je ono što se desilo bila njegova sudbina, kao što je njezina sudbina da preživi udar smrti ispaljen iz topa s obližnjeg brda i da živi, kako zna i umije.
ali, znala je da je bez susreta i oproštaja s Njim nepotpuna i samo prividno jaka

Kraj prosinca bio je neuobičajeno topal, sunčano plavo nebo bez ijednog oblačka, lagana bura koja puše tek toliko da zarumeni obraze. Skrivena iza velikih sunčanih naočala, lica zaklonjenog krznom jakne polako je išla ulicom kojom je toliko puta prošla, prvo kao maleno dijete koje je s mamom ili tetom išlo u šetnju, zatim kao tinejdžerica koja se ide upisati u elitnu staru gradsku gimnaziju, pa kao gimnazijalka u svojim prvim cipelama s visokom potpeticom kojima je ponosno kuckala od asfalt .. sve rupe je znala, koliko koraka ima od jedne do druge, koliko puta je jutrom brojila "... ako ova zakrpa asfalta ne bude duža od 10 koraka, neće me pitati fiziku i neću fasovat kečinu ..." .
Tom ulicom je i otišla u nepoznato, tu je i zgrada ispred koje je mama umalo poginula od snajperskog metka .. jedan korak, dva, tri, četiri, .. lijeva noga, desna, pa opet lijeva, desna ispred lijeve .. broji korake, skoncentriraj se i ne razmišljaj o smislu i besmislu, o teorijama zavjera, špijunskim urotama, o nebrizi svijeta, o tome kako je malo potrebno da ti se život preokrene, a sve što želiš je živjeti svoj mali život, naći ljubav i biti sretna. Ne razmišljaj, samo hodaj polako, preko šetališta kojim se već dugo ne šeta, pa kroz ulicu niskih starinskih zgrada, pa .. teže je nego što misliš ali hodaj samo ..
Izbila je pred njega prije nego što je očekivala, nekako je naglo iskočio pred nju park koji to više nije, ali u kojem još uvijek stoji jedna polomljena klupa i iznad nje svjetiljka

«Đe si mali!» - rekla je ploči na kojoj je stajalo poznato ime, uvijek ga je zvala mali iako je u stvarnosti bio puno veći od nje. Umjesto odgovora i poznate ruke koja bi joj zamrsila kosu i smijući se pokvarila brižno tapirane šiške, dočekala ju je hladna ploča, mokra zemlja i čudna, grobljanska tišina

Koliko je tu stajala ne zna ni sama, šta mu je rekla ne zna, sve one riječi koje su stajale i pekle u grlu sve te godine izjurile su van, preskačući jedna drugu, sudarajući se. Možda je pričala i naglas, možda je i plakala, možda su je u čudu gledali malobrojni prolaznici .. u jednom trenutku samo je osjetila da joj nedostaje zraka, da su noge već polako utrnule i da je nekako umorno prazna. Tek tad se sjetila da mu je zaboravila ponijeti cvijet ili svijeću kako se obično nosi mrtvome, na grobu je stajao neki poluizgorjeli lampaš, prekapala je tašnu u potrazi za upaljačem ne bi li barem taj upalila i odjednom je u ruci držala pakiranje od dvije rum-pločice od kojih je jedna bila sačuvana. Ona jedna koju bi mu uvijek sačuvala iz pakiranja od dvije čokoladice koje bi joj dao prije nastave, kao nepisani, nikad izričito dogovoreni ali dobro znani znak da je mislila na njega cijeeeeeeeli dan. Zurila je par trenutaka u šareni papirić, čokolada se topila u ruci prijeteći da će zaprljati skupi velur jakne i tad je shvatila da nikad za sve protekle godine nije kupila čokoladicu u kojoj bi bila dva dijela i da je tu, najjeftiniju i preslatku, ali njoj oduvijek najdražu, kupila tog jutra u trafici na Rondou. I baš kao nekad pojela samo jednu.
Pogledala je u nebo i namignula mu; stari znak da misli na njega još vrijedi i vrijedit će uvijek, dok je bude. Ostavila je čokoladicu pored neupaljenog lampaša i polako se udaljila, smiješeći se.

Znala je da je napravila ono zbog čega je došla. Našla je drugi dio sebe i polako, tiho zatvorila vrata.

(s ljubavlju posvećeno ….. , 23. prosinac 2004.)

- 21:33 - slušam .... (4) - papir.... - #

ponedjeljak, 28.02.2005.

o stvarnoj i nestvarnoj moći, zabludama i maskama koje padaju ...

Kiša lagano pada, kvasi moje prozore jednako kao i prozore nekih dragih ljudi u jednom gradu kilometrima daleko .. kilometrima razdvojene, spaja nas jednolični, umirujući zvuk .. u playeru Bajaga ..duvaju promaje kroz vrata naroda .. trebala bih raditi, nisam još završila sve za sutra i smiješi mi se opet noćna šihta, uh uh uh … ma nema veze ..

Priča mi frendica nedavno o jednom sukobu, koji poče oko naizgled nevažne stvari, ali ne počinju li svi sukobi nerazumijevanjem i oko naizgled nevažnih stvari .. i lavina se pokrene, zakotrlja, maske padaju, uvrijeđene veličine otkrivaju najskrivenije dijelove sebe, lijepe se etikete, daju sudovi o tuđim životima, ističu se u prvi plan svoje ljudske vrline (btw, ja sam uvijek mislila da treba drugi da me pohvale, odnosno da treba pustiti činjenice da govore, a i naučiše me da je krajnje neukusno hvaliti sama sebe, ali očito nismo svi isto učeni i odgojeni), dok su drugi naravno ovakvi i onakvi … oduvijek me je fascinirala lakoća kojom ljudi daju komentare o drugim ljudima i njihovim životima, kako se lako razotkriju tobožnji liberalni kozmopoliti, kako lako ljudi pričaju o stvarima koje ne poznaju, kako lako daju sebi za pravo da sude i kako je malo potrebno da maske padnu …

I još mi je super jedna stvar .. jooooj to mi je tako super .. kako se ljudi ponašaju kada imaju osjećaj da imaju moć, kada u ruci drže neku malenu vlast .. malena i jadna je to vlast, nije to moć odlučivanja o ničemu važnom, ali sitnoj, slave, vlasti i priznanja željnoj duši se čini da je pronašla Arturov mač, ona joj izgleda poput grumena zlata, ona sjaji, ona je ključić za kojeg misle da otvara tajne tuđih života … kakve li zablude … a osjećaj moći je, valjda, to jači što je vlast manja .. i tako se dobro tu, u tom sukobu, vidi na koji način ljudi nedorasli zadatku reagiraju na problem, primjedbu i kritiku .. srećom, u svijetu u kojem živim, vrijedi pravilo da ako nisi dio rješenja, dio si problema; kao i ono da je imati rukama (nekakvu) vlast prije svega odgovornost, a tek potom veća ili manja razina moći ..

.. fascinirana Biblijskom bludnicom i sveticom, posudih njezino ime za virtualni svijet ali i Njegove riječi kojima je zaštiti od svjetine kao motto svoga života u stvarnom svijetu … pa eto …. koji je bez grijeha neka baci kamen prvi … ne bi bilo loše kad razmisliti malo malo o tim Njegovim riječima. Mada, nešto mi govori da očekujem previše..


Zvekanovci, znate da vas volim … i znam … Torca i ekipa, stojte mi dobro ..i sjetite me se ponekad .. ja nosim čizme skitaljke, mene je teško voljeti ..

- 11:12 - slušam .... (10) - papir.... - #

četvrtak, 13.01.2005.

Ostvarene želje. Posljedice. Tako ti je to u životu.

Postojao je jedan profesionalni izazov koji sam silno htjela, kojeg sam sanjala od trenutka kad sam odlučila šta želim biti u životu .. jedna od rijetkih stvari na čiju bi me samu spomen lagano prošli trnci, dlanovi se lagano počeli tresti i o čemu nikome nisam smjela govoriti jer je to bio moj san. I onda se san ostvario ..
Dobro, poduzela sam i ja tu neke stvari, pomogla mu malo, ali sad kad sam suočena s tim izazovom osjećam se kao da trebam skočiti u hladno more .. duboki uzdah i skok ..

Kao da sam si naslovom svog posljednjeg teksta tu na blogu na neki način prorekla sudbinu .. zašto jednostavno kad može komplicirano .. tako je i meni jutros u ruke dospjelo pismo koje je dobrano kasnilo i zbog čega sam se u slijedećih par sati dala u ludi trk po kući kako bih sve stigla u roku i kako ne bih prvi dan nastavka mog života i ostvarenja sna otpočela – kašnjenjem ..

Otići je ovaj put bilo iznenađujuće teško .. iako je cijeli moj život u stvari jedno veliko putovanje, ovaj put bilo je posebno teško .. Bila sam u veeelikoj dilemi kako da odem iz svoga virtualnog svijeta, malene forumske zajednice koja se sastoji od ljudi koji su mi jako jako jako dragi i koji su mi dali toliko toga dobroga u proteklim mjesecima .. nadam se i ja njima, barem malo .. pošto me je bila počela pucati užasna nostalgija, a i prijetila je opasnost da se oooopako rasplačem, odlučila sam da se ne javljam i ne pišem postove, barem jedno vrijeme, dok se malo ne snađem, sredim misli i ne uklopim u novu sredinu. .. Znam da će razumjeti i da će biti sretni jer sam ja sretna .. jer ja jesam sretna, malo nostalgična i melakolična, ali sretna …

Kako onda otići - bez riječi se izgubiti nije dolazilo u obzir, ali da li je napisati oproštajni post dobra ideja, da li davati na taj način uopće šansu ljudima da ostavljaju kojekakve komentare, da uzimaju sebi za pravo da komentiraju nešto o čemu pojma nemaju .. ipak, ne pada snijeg da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka pokaže trag … ostavila sam tako jutros oproštajnu temu, činilo mi se nekako nepristojnim i ružnim otići možda zauvijek, a ne pozdraviti se, ne poželjeti sve najbolje ekipi u nastavku njihovih života ..

Ekipo moja draga, ponajprije zvekanovci, obično nisam ovako pekmezasta, ali evo, proradile emocije valjda, želim da znate koliko ste obogatili moj život i da mi je bilo stvarno krasno biti dio vaše ekipe .. posebni pozdravi idu Carpici (RESPECT šefice), revolucionaru alteregu (i ne gnjavi te jadne studente, nemoj da bi mi se tko potužio na tebe), jednome (zna on koji je .. ), Wolfici (lomi ga bejbe .. selo priča Wolfy ne brigaaaa ..), sivoj eminenciji Pražnjenja zvekiju i naravno Onome koji uvijek dolazi na kraju – Torca stoj mi dobro, ne dopusti budalama da te uzrujaju svojim glupostima, piši obavezno reportaže s utakmica i roštiljanja (sve me zanima), uzimaj lovu kladionicama ;)))), budi mi sretan i dobro čuvaj curke s foruma. A i vi curke, čuvajte Torcu ... Svi ostali koje ne spomenuh budite mi dobro, najbolje


Ovaj post postavit će frendica, evo dok se smjestim, pa nastavljam s blogiranjem ..

p.s. operacija prijatelja i brata od meni drage osobe jutros je dobro prošla, čini se da će sve biti okej i jako sam sretna zbog toga ... puno pozitivnih vibracija šaljem da i oporavak prođe dobro i da sve bude u redu

- 00:17 - slušam .... (4) - papir.... - #

nedjelja, 09.01.2005.

ZAŠTO JEDNOSTAVNO KAD MOŽE KOMPLICIRANO


Postoje ljudi koji mi crpe emotivnu snagu, kradu moj optimizam i jednostavno odlaze.
Nisu mi to prijatelji, jer prijatelji i uzimaju ali i daju; ovi samo uzimaju. Oni nisu ničiji prijatelji, čak nisu prijatelji ni sebi samima barem ne do trenutka da shvate kako se prava snaga krije u njima samima. I kako je pravo bogatstvo tek u – davanju.

Imaju nekoliko prepoznatljivih osobina – nikad ne kucaju prije nego što uđu u tuđi svijet, agresivno upadaju u njega trujući ga svojim pesimizmom. Ne pitaju «Kako si?», ne gledaju te u oči i ne očekuju odgovor – briga njih kako sam Ja, ja nisam uopće važna, moji problemi su mali i nebitni. Meni i ostatku svijeta je lako, mi jednostavno imamo sreće u svemu čega se primimo, oni su kopilad sreće, njima je teško. U pravilu su ljudi koji nemaju nerješivih problema - zdravi su, imaju posao, nisu siromašni ni gladni .. nemaju nijedan razlog da budu nesretni, osim svoje odluke da budu u depresiji.

Sve manje imam živaca za takve, možda postajem sebična, ali jednostavno me umaraju svojim pesimizmom, sumorni su, ne dopuštaju suncu da uđe u njihov život. Prije mi ih je bilo žao, sada ih jednostavno duboko prezirem zbog njihove sebičnosti.

A evo, drugi prijatelj mi je poslao simpa mail s Murphyjevim zakonima ..

Ako neka osoba nije zauzeta, postoji dobar razlog zašto!


Količina ljubavi koju netko osjeća prema vama je inverzno proporcionalna količini ljubavi koju vi osjećate za tu osobu!


Kada god nešto krenete napraviti, prije toga morate napraviti još nešto!


Nasmiješite se... Sutra će biti još gore!


Ne možete otkriti kojim je smjerom otišao vlak gledajući u tračnice!


jedan od mojih omiljenih
Reci čovjeku da u svemiru ima 300 milijardi zvijezda i vjerovat će ti, ali reci mu da je ova klupa pored njega upravo obojana i morat će je dotaknuti prstom da se uvjeri!


Velika otkrića dogodila su se greškom!


Sastanak je događaj u kojemu se štede minute a gube sati!
.. reci mi nešto što ne znam

Neki se ljudi ravnaju prema knjizi, iako katkad ne znaju tko je napisao tu knjigu ili o kojoj se knjizi uopće radi!


Ako želite odabrati ili prepoznati stručnjaka, izaberite onog koji predviđa da će posao trajati najduže i najviše koštati!


Nakon što je sve napravljeno i rečeno, puno više toga je rečeno nego napravljeno!


Svaka sprava mora sadržavati barem jedan dio koji je zastario, dva dijela koja se više ne mogu kupiti i tri dijela koja su još u fazi razvijanja!


jedan doista mudar
Napunite ono što je prazno. Ispraznite ono što je puno. Posvrbite se tamo gdje svrbi!


Kada sve propadne, pročitajte uputstva!


Svaka jednostavna teorija će biti objašnjena na najkompliciraniji mogući način!


Seks je nasljedan. Ako ga vaši roditelji nisu imali, velika je vjerojatnost da ga ni vi nećete imati!


Prije nego pronađete svojeg lijepog kraljevića (kraljevnu), morate poljubiti mnogo žaba!


Možda ima nekih stvari koje su bolje od seksa, ili koje su lošije od seksa. Ali ne postoji niti jedna stvar koja je ista kao seks!


Ljubav je predmet kemije, seks je predmet fizike!


Smiješite se, to tjera ljude da se pitaju o čemu razmišljate!


Osjećaš se dobro, ne brini. Proći će te.




- 17:23 - slušam .... (7) - papir.... - #

srijeda, 05.01.2005.

postpraznični blues ..

… ponekad razmišljam kako bi sjajno bilo vratiti se par godina unatrag i popraviti neke stvari .. pomalo me pucaju filmovi mog malog svijeta kakav bi bio da nisam ili jesam uradila neke stvari .. koliko me je malo dijelilo od nekih drugih puteva koji bi me odveli u neke drugačije živote .. sretnije ili ne, ma nije sad ni važno, ionako je život kombinacija jednog i drugog, malo više sreće na jednoj strani znači vjerojatno nezadovoljstvo na drugoj … i da se vratim, pitanje je da li bih uradila drugačije ..

zašto se sve to dešava, dal čovek išta rešava
il smo samo tu zbog ravnoteže među zvezdama


sjetim se često onog dana kada mi je Brigitte rekla gotovo iste te riječi mada nije imala pojma o pjesmi koja bješe popularna u nekakvoj tamo balkanskoj zemlji prije x godina .. i reče još kako je Sudbina ta koja je već podijelila karte s kojima igramo po Njezinim pravilima i ako ispod stola uspijemo zamijeniti poneku kartu, to je otpilike sve što ćemo moći uraditi .. i, kakve karte ste dobili ;)

- 22:05 - slušam .... (5) - papir.... - #

subota, 01.01.2005.

VAŽNO!!! NOVOGODIŠNJE ODLUKE - dio 1.



u novoj godini:

* biti ću cijela slatka i draga i neću se izderavati na ljude oko sebe


* u komunikaciji s muškarcima gledat ću ih pogledom srne širom otvorenih očiju. Dalje, neću s njima voditi nikakve diskusije o politici, sportu ili muško-ženskim odnosima, posebno ako vidim da bi diskusija mogla biti burna. Koga je još usrećila činjenica da ima stav


* također neću raditi slijedeće stvari (vidi slike):
kao ni

* na tulumima se neću peti na stolove, plesati u središtu prostorije niti mahnuti rukama više od dvaput tijekom jedne pjesme. Fino ću sjediti na stolici, cuclati svoje (po mogućnosti bezalkoholno) piće i zabavljati se na taj način

* neću bacati daljinski kad gledam utakmicu, svađati se s televizorom kad gledam političke emisije, niti pjevati himnu na završetku TV programa

*upisat ću se u teretanu

hmmmmm ... a to bi valjda bilo to

- 16:04 - slušam .... (8) - papir.... - #

samo ...

SRETNA VAM NOVA GODINA

budite mi sretni i veseli, a neka vam 2005. godina bude najbolja dosad

Sa, la, la, la, la, la stize nova godina
Sa, la, la, la, la, la poklon tebi nosim ja
I najveci sto znas
Nocas bit ce moj djeda Mraz

Mada nemam saone
Bijelu bradu, brkove
Doci cu ti prije ponoci

Da se malo druzimo
Jedno drugom pruzimo
Sve sto nismo mogli dosad mi

- 00:05 - slušam .... (4) - papir.... - #

četvrtak, 30.12.2004.

Nova nam godina kuca na vratima ..

Svaki praznik znači i (mmmmm) neradne dane, vrijeme poklonjeno od strane dragog mi poslodavca da ga posvetim sebi i proslavim nešto što Big Brother smatra vrijednim plaćenog slavlja. Drugim riječima (zovimo ipak stvari njihovim imenima) dan koji prodangubim. Malo je reći da volim praznike … obožavam ih, označim crvenom bojom u kalendaru i željno iščekujem,

makar mi možda za neke i nije baš najjasnije šta mi to tu u stvari slavimo («.. u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu..») ali neradnom danu u zubeke se NE gleda ;)


Ali ima nešto oko te Nove godine što mi se nikako ne sviđa, makar mi za nju daju 3 (tri!Ha!) praznična dana. Cijela ideja proslave nekakvog novog početka baš taj dan mi je totalno neprirodna, pa ne događa se ništa posebno novo, ustaneš se 1.1. oko podne poslije cjelonoćnog pijančevanja i šta …? Sad bi kao trebali biti novi, bolji, mudriji …

Bezvezno mi je pravljenje cirkusa od proslave prelaska iz jedne u drugu godinu, jer je, ma koliko mi šutjeli o tome, ipak samo najobičniji dan koji ne znači baš ništa osim da ćemo se prejesti i prepiti te naredni dan, zahvaljujući «veselju» provesti na jednom nimalo romantičnom mjestu (što se, onda, čak i službeno može smatrati lošim početkom godine), a da se važni trenuci događaju na neke puno neuglednije datume kojih se poslije jedva sjetimo. Ipak uredno svake godine odslavim svoje, odmamuram 1.1., napišem ime u novi planer i spremna započnem novu godinicu ..

Ali ono što volim jesu novogodišnje odluke .. svake godine smišljam šta to, ovakva sva nova i bolja kakva već jesam osvanula 1. siječnja, neizostavno moram napraviti u novoj godini. Sad kad je sat otkucao ponoć da riješim i tu brigu koja mi još smeta do potpunog savršenstva. Bilo je tu kojekakvih bisera, sreća što ih sve ipak nisam uspjela realizirati .. ;)


Štreber kakva već jesam (wtf ;)) već sam obavila pripreme za doček .. spremna za dobar provod (kad se već mora ;)), imam sve što mi treba osim – novogodišnje odluke :-(. Probala sam već kojekakve ideje, čak sam pokušala i reciklirati neke stare (u izmijenjenom i dopunjenom izdanju ;)), ali kad ne ide - ne ide .. Ili sam u međuvremenu postala savršena ;-D ili stvarno ove godine imam veeeeeliki problem ...

- 00:49 - slušam .... (4) - papir.... - #

utorak, 28.12.2004.

komplimenti i "komplimenti"

Dakle, koja je to vatrena forumska diskusija bila …. citiranje, off topic ulijetanja, chatanje na trenutke, spominjanje klanova, javno svrstavanje u klanove .. čak i jedna sličica viteza na konju koji je bio tu da obrani čast dame (tj. mene – fala Torca *)

A o čemu smo tako strasno raspravljali ??

O komplimentima i «komplimentima» …

No, krenimo redom ;)

Naravno da kao i svaka koka koja drži do sebe volim primati komplimente. Jednako kao što se volim sređivati i kao što volim da me maze, paze i tetoše. Pa nađite mi onoga ili onu koji ne čuti lijepe riječi i pohvale izgledu, a laskanje ionako oduvijek otvara sva vrata… Dobro, gotovo sva…

Čak se niti ne zacrvenim kad dobijem kompliment, lagano se nasmiješim ili osmijehom broj 7 ili pak onim broj 14 i idemo dalje .. u nove komplimente …

Komplimenti su naša potvrda da smo postigli ono što smo htjeli i da nam se trud oko uljepšavanja isplatio. Zato nije presudno važno od koga dolaze sve dok su iskreni i dobronamjerni.


Ipak, postoji jedna kategorija i muškaraca i komplimenata koje bih onako, u paketu, jako rado izbjegla. To su oni koji stižu od oženjenih ili muškaraca u dugim vezama iz moje blizine. Nemam problema s tim formalno izgovorenim riječima koje formalno gledano nisu ružne, naprotiv; ali imam s njihovom konotacijom ako je .. hmm…. poluslascivna, sa second thoughts brižljivo skrivenim iza prstenjaka. Kao da sam im time što nisam udana poslužena na pladnju kao «slobodna lovina», koja bi se trebala hihotati na njihovo staromodno (jer i u udvaranju postoje trendovi ;)) upucavanje, s obzirom da su oni uvjereni kako su još uvijek alive and kicking . I još bih trebala biti počašćena, jer sam dobila kompliment od iskusnog muškarca. Samo ne znam na čemu temelje toliko iskustvo i da li bi, u slučaju potrebe, imali dva živa svjedoka istoga.

I prijateljice s kojima sam razgovarala o tome sve do jedne složile su se sa mnom.
Ali smo ustanovile i kako imamo jedan još veći problem ...

Kako izmigoljiti iz takve situacije, a ne napraviti sebi štetu niti povrijediti one koji nisu u to izravno umiješani. Svaka od nas ima dovoljno i godina i iskustva, a i dovoljno dug jezik da se obračuna sa svakim dosadnjakovićem koji joj se nađe na putu, ali ovo su situacije koje zahtijevaju suptilniji pristup. Jer, koliko god ovi tipovi bili bezopasni sa svojim malenim pomalo već otupjelim strelicama, kao i svaka kukavica bit će spremni na sve ako osjete da gube tlo pod nogama i da su u opasnosti da njihova prljava rabotica bude otkrivena.

Mrzim situacije kada se moram smiješiti iako mi je zlo i kad trebam biti fina iako bih najradije nekome zalijepila šamarčinu.

Situacije u kojima osjetim da me guše malograđanske norme i obziri, kada se moram ponašati protiv svoje prirode i prilagođavati svoje ponašanje tuđem bezobrazluku i frustracijama da bih malom glavoboljom poštedila sebe neke puno veće….

- 22:57 - slušam .... (5) - papir.... - #

ponedjeljak, 27.12.2004.

blagdani ..


otvaram svoj stari blog s novom lozinkom, kao da s novim ključem otključavam promijenjenu bravu i ulazim u neki od stanova gdje sam živjela .. nema tekstova, odnijela sam ih sa sobom kada sam se odselila iz Ulice Blogova... Ostale su samo neke sličice i par stihova

a svratila sam samo da svima od srca poželim

čestit Božić i sve najbolje u 2005. godini

- 17:12 - slušam .... (4) - papir.... - #

<< Arhiva >>